BIODIVERZITET I ZDRAVLJE LJUDI

Tim britanskih i američkih istraživača je upozorio da je gubitak biodiverziteta  zabrinjavajući  zbog mogućeg negativnog uticaja na zdravlje ljudi. Utvrđena je povezanost između smanjenja broja biljnih i životinjskih vrsta u  ekosistemima na Zemlji i povećanja broja patogenih mikroorganizama koji izazivaju bolesti.

U naučnom časopisu „Nejčer” objavljeni su rezultati istraživanja, koji su pokazali da flora i fauna, koje nestaju,  često predstavljaju barijeru za razvoj zaraznih bolesti.

Uredio: MPG71

Ko se boji vuka još, kad on pušku nema?!

Preuzeto sa: slobix

Pre izvesnog vremena naišao sam na analizu našeg zakona o lovstvu Vesne Mećanin, jednog od (retkih) boraca za zaštitu životne sredine u nas. Najmanje što mogu reći jeste da sam ostao potpuno zaprepašćen odnosom majke Srbije (da ne kažem maćehe) prema sopstvenom biodiverzitetu, jednom od osnovnih pokazatelja prirodnog bogatstva jedne države… Pretpostavljam da je to tako jer niko nije našao način da se od zaštite istog bilo šta može ućariti. Od suprotnog izgleda ipak može. Zbog oštrine, visprenosti i argumentovanosti ove analize, mislim da je važno napraviti jedan osvrt na najveće primedbe…

Jedna od osnovnih postavki lovačkog pokreta jeste određivanje lovne sezone u skladu sa biološkim ciklusom lovne vrste. U najkraćem, to znači da su pucnjava, lavež pasa i prebiranje po šumi apsolutno neprihvatljivi tokom sezone parenja i određeni period po rađanju mladih. Kod nas se to, očekivano, ne poštuje. Tako na primer, lovna sezona na srndaće, sada počinje 15. aprila umesto 1. maja kao ranije, čime se direktno ugrožava ciklus ove vrste. Neupućeni čitalac možda i ne bi primetio neku bitnu razliku u ovim datumima, ali razlog za ovo pomeranje može izazvati neočekivani pad sa stolice… Naime, argument za produženje lovne sezone (unapred) na srndaće je taj što je 1. maja vegetacija u šumama previše gusta te zaklanja pogled lovcima (!?!). Ja bih dodao da vegetacija zakljanja pogled nesrećnim lovcima, koji ne samo što su naoružani najsavremenijim puškama i nišanskim spravama, već za sobom vuku i dosadne pse koji progone zle životinje… Kao da im ova činjenica već ne daje dovoljno prednosti nego moraju da imaju i „čist pogled“ na bespomoćne mete (možda će zabraniti životinjama i da se kreću, jer je i to otežavajuća okolnost za prosečnog lovca).

Kapitalni ulov, zar ne?

Od sledećeg koncepta lova me naročito boli glava. To je pojam „štetočine“ u lovištu. Štetočina je svaka životinja koja se hrani lovnom vrstom, koja joj konkuriše za hranu verovatno i ona vrsta koja bi upozorila lovnu vrstu na dolazak lovaca… I pošto je zadatak lovačkog udruženja da zaštiti brojnost svojih pokretnih meta, onda u „štetočine“ možete pucati praktično kad god hoćete. Jer, njih ima da nema i tačka. Tako su na listu štetočina stigli i jastreb, veliki vranac pa i siva čaplja. Da se počešem po glavi: jastreb je štetočina jer lovi jarebice, fazane, zečeve… Hm, zar se on time ne hrani i inače, tamo gde obično živi? Siva čaplja? Kakav je izazov pucati na ovu veliku i sporu pticu čak i u vreme gnežđenja i podizanja mladih? Hoćemo li uskoro i na rode da pucamo, ili ipak nećemo jer neki „stručnjak“ koji je doneo ovakve odluke ipak veruje da rode donose decu? Kad je bio sposoban da donese ovakve odluke, ne sumnjam da veruje… Dakle, prosečan lovac u Srbiji je toliko zastrašen svojim svirepim konkurentima za plen poput jastreba da je rešio da se obračuna sa njim, oči u oči, ili ipak puškom u oči kako mi se čini…

Izazov za lovce?

A član 1 pravilnika o lovu me porpilično uverava sa kakvim sojem ljudi imamo posla. Kako se kaže u tom nespretnom pravilniku, „čovek – lovac reguliše optimalni broj zdravih jedinki populacije, koji će dati maksimalni prirast uz minimalne štete staništu“. Ne znam da li sada da se obratim Bogu ili čika Darvinu. Mislim da bi se obojica prekrstili… Gospodo moja lovci, ako ste gledali film „Mi nismo anđeli“, ova replika vam je sigurno poznata:“…priroda to uglavnom radi sama…“ Ovim članom ste upravo negirali celokupan proces inače nepogrešive prirodne selekcije, najjači opstaju a najslabiji imaju svoju svrhu. Odstrelom „kapitalnih trofeja“ itekako se utiče na genetski potencijal populacije, naravno negativno. Sa druge strane, ni odstrel slabih i bolesnih jedinki opet nema zdravorazumsku potporu – jer ove jedinke imaju svoju svrhu u lancu ishrane i služe kao hrana predatorima… A da, vi ne volite predatore. Zbog toga se vukovi (koji nemaju pušku) love svih 12 meseci u godini. Pa koliko vukova mi to imamo? Nemam pojma niti bilo ko zna. Procena biodiveziteta nije rađena ne smem ni da kažem koliko dugo. O satanizovanim lisicama da ne govorim, jer o Nečastivom se ne govori.

Jedna od omiljenih razbibriga svakog lovca je lov na ptice vodenih staništa. Neke od njih kod nas zimuju, ili letuju, ili jednostavno pauziraju na svojim migracionim putevimo od po nekoliko hiljada kilometara. A onda im mi, u skladu sa našom tradicionalnom gostoprimivošću umesto spokojnog i dosadnog odmaranja, priuštimo prinudne plesove pod puščanom paljbom, gde one troše i ono malo energetskih rezervi koje su im preostale. Ju-pi! Naravno da se pritom zaboravlja domaća regulativa i sve međunarodne konvencije koje nalažu očuvanje svih životinjskih vrsta, posebno ptica u migraciji, jer su sve životinjske populacije već dovoljno pod pritiskom zbog gubitka svojih prirodnih staništa usled širenja civilizacije.

Opet će se loviti i kuna zlatica, sivi puh pa i veverica celih 8 meseci godišnje. Nikada mi nije ni palo na pamet da neko uopšte i može da lovi ove životinje. Da li bi trebalo da napomenem da brojnost populacija ovih vrsta nije uopšte poznata? Spisak je jednostavno predugačak. Počinjem da verujem da u našem novom zakonu baš ništa nije postavljeno kako bi trebalo. Ono što mene zanima, za čije babe zdravlje? Kome je ovo u interesu? Prosečnom lovcu da, ali kome u zakonodavnoj vlasti ove zemlje? Kako je moguće da šira javnost zna tako malo o ovome? Zar se ne bismo pobunili?…

Bojim se da ćemo uskoro na kanalima National Geographic uskoro gledati ne samo lavove, tigrove, zebre i ostale egzotične vrste, već i one, na koje smo mogli da nabasamo kad god bismo napustili zidove gradova…

БИОДИВЕРЗИТЕТ – ОПШТИНA ПАНЧЕВО

Deliblatska peščara

Deliblatska peščara

Биодиверзитет је свеукупна разноликост облика и  функција биљног и животињског   света, између врста, унутар различитих врста и екосистема.  У циљу   хармоничног саживота човека и природе, потребно је  да се очува  и одрживо користи биодиверзитет.
Заштита  биодиверзитета  подразумева  очување и  обнављање  нарушених  екосистема,  природних станишта и свих врста флоре и фауне.
Одрживо коришћење представља рационално коришћење природних добара,  које не проузрокује деградирање биодиверзитета, и одржавање оног степена потенцијала биодиверзитета, који одговара потребама  садашњих и будућих генерација.
Генетички диверзитет подразумева разноликост живих врста на планети и генетичку информацију о свим врстама живих бића, које се одликују  специфичним, јединственим генетским комбинацијама.
Специјски диверзитет представља укупан број органских врста у свим екосистема на планети од настанка живота.
Екосистемски диверзитет означава укупну разноврсност станишта и биоценоза и еколошких процеса у биосфери.

Биодиверзитет општине Панчево је нарушен под утицајем низа негативних фактора, пре свега, због индустријализације подручја. Природна вегетација је у великој мери деградирана под утицајем човека. Деградација природне вегетације довела је и до смањења броја и врста флоре и фауне. И поред тога, у овој регији постоје веома значајни  екосистеми, јединствена природна станишта и биљне и животињске врсте. Значајни екосистеми су:

  • Делиблатска пешчара;
  • Парк природе Поњавица;
  • Бара Пљоштина;
  • Бара Дана;
  • Бара Сита;

Као последња и највећа оаза пешчарско-степске, шумске и мочварне вегетације, која је некада доминирала панонском низијом, Делиблатска пешчара је један од најважнијих центара биодиверзитета у Србији и Европи и најзначајније степско подручје код нас. Воде богате рибом и мрестилишта значајно су стециште и масовно зимовалиште птица водених станишта, због чега је Делиблатска пешчара 1989. године проглашена за међународно значајно станиште птица (IBA). Резерват представља јединствен научни полигон.

Еколошки значај природног добра Поњавица  је у функцији очувања природних станишта биљних и животињских врста, како оних заштићених као природне реткости или са списка у Црвеној књизи Републике Србије, тако и осталих врста битних у ланцу исхране.

У екосистемима општине Панчево налазе се типичне врсте биљног и животињског света од којих су многе природне реткости значајне по међународним критеријумима. Богата флора и фауна обилује раритетима, реликтима, ендемима и субендемима.

Основне врсте дрвећа на територији општине су хибридне евроамеричке тополе, бела врба, амерички јасен, бела и црна топола, храст лужњак, брест и клека – једини самоникли четинар Панонске низије. Значајне биљне врсте су и: банатски божур, Панчићев пелен, шерпет, бадемић, пешчарско смиље и др.  У мочварним и барским теренима јављају се трска, сита, рогоз, бели и жути локвањ и дрезга, док се на сувљој лесној заравни налазе: зубача, попонац, чичак, штир, горушица, маслачак и хајдучка трава.

Од крупне дивљачи у шумама се налазе: јелени, срне, дивље свиње, лисице, а ређе и вукови, а од ситнијих животиња: јазавац, хрчак, видра, бизамски пацов-нутрија, зец, твор, кртица, јеж и др.

Међу реткостима фауне истичу се врсте са степских станишта: пустињски мрави, мрављи лав, степски скочимиш, текуница, слепо куче, степски твор и др.

Регистроване врсте птица су: банатски соко, орао крсташ, јастреб, кобац, еја, мрка луња, сива врана, мали корморан, јаребица, препелица, као и колоније гачаца, врабаца, ластавица брегуница, чворака, детлића и др. те бројне барске птице: дивље патке, гуске, беле и црне роде, гњурци, сиве, беле  и жуте чапље, фазани, ибис и др.

У рекама се налазе:  шаран, смуђ, сом, штука, бела риба и др. Обиље инсеката и других ситних животиња пружа богату храну за жабе, змије, корњаче, шкољке, пужеве и др.

Autor: MPG71

BIODIVERZITET

Labud

Labud

Biodiverzitet je sveukupna raznolikost oblika i  funkcija biljnog i životinjskog   sveta, između vrsta, unutar različitih vrsta i ekosistema.  U cilju   harmoničnog saživota čoveka i prirode, potrebno je  da se očuva  i održivo koristi biodiverzitet.
Zaštita  biodiverziteta  podrazumeva  očuvanjeobnavljanje narušenih  ekosistema,  prirodnih staništa i svih vrsta flore i faune.
Održivo korišćenje predstavlja racionalno korišćenje prirodnih dobara,  koje ne prouzrokuje degradiranje biodiverziteta, i održavanje onog stepena potencijala biodiverziteta, koji odgovara potrebama  sadašnjih i budućih generacija.
Genetički diverzitet podrazumeva raznolikost živih vrsta na planeti i genetičku informaciju o svim vrstama živih bića, koje se odlikuju  specifičnim, jedinstvenim genetskim kombinacijama.
Specijski diverzitet predstavlja ukupan broj organskih vrsta u svim ekosistema na planeti od nastanka života.
Ekosistemski diverzitet označava ukupnu raznovrsnost staništa i biocenoza i ekoloških procesa u biosferi.

Dosadašnja iskustva u zaštiti biodiverziteta su pokazala da bez odgovarajuće zaštite staništa nema adekvatne zaštite biodiverziteta na specijskom i genetičkom nivou. Stoga savremeni koncepti u zaštiti bidoiverziteta izdvajaju stanište kao osnovnu jedinicu zaštite.

Stanište je zajednica  biljaka, životinja i  drugih  članova  biocenoze,  koja  zajedno  sa abiotičkim faktorima (zemljište, klima, količina i kvalitet vode i dr.)  predstavlja jedinstvenu funkcionalnu celinu.

Osnovni međunarodni dokumenti koji definišu fundamentalne elemente u zaštiti staništa su:

  • Bernska konvencija – Council of Europe, Bern, 1972.;
  • Konvencija o biodiverzitetu – CBD, – UNCED, Rio de Janeiro , 1992.;
  • Habitat direktiva – EU Habitats Directive 92/43/EEC.

Autor: MPG71