POSLJEDNJE PISMO NIKOLE TESLE MAJCI


post image

Tako sam ravnodušan da ne prepoznajem sam sebe. Prije bih se, možda i jadao, ali sad više ne jer znam, dobro, da neko ionako sve to drži pod kontrolom i da je “moje” otkriće još prerano došlo za čovječanstvo. I, ustvari, ono uopšte nije “moje”. Znam da to neko nadzire sve i da ima plan, pa sam zato, možda i ravnodušan.

Srijeda, 18. novembar…

Majko, pri pomisli na Tebe, osjećam se nekako teško i turobno, ne znam kako, ali osjećam da nisi dobro. Volio bih da sam kraj Tebe, sad, i da ti prinesem vode . Sve ove godine moje službe čovječanstvu nisu mi donijele ništa do uvreda i poniženja. Jutros sam ustao prije nego je svanulo jer sam ponovo čuo nešto što, već, duže, a kroz san, čujem u svojoj sobi.

Čuo sam glas koji poje i moli nekim maurskim jezikom lijepu tužbalicu ili zov. Jutros sam otjerao san s očiju i potvrdio da glas dolazi odsvakud i da ne mogu odrediti da li je s vana ili iznutra. Bojim se da nisam razum, izgubio. O ovom ne smijem pričati dr Lajonelu jer ni njemu više ne vjerujem. Čuo sam da je posjećivao gospodina Edisona prije dvije sedmice …

Četvrtak, 19. novembar…

Opet mislim na tebe, Majko. Opet imam onaj nemir i tugu u tijelu. Danas ću pisati u Ured za patente da moj javni eksperiment pomjere za jednu sedmicu ranije jer ja moram krenuti kući, u Otadžbinu, krenuti Tebi. Znam, sad, sigurno da nisi dobro, jer onaj glas, onu tužbalicu ponovo sam čuo sasvim svjestan i budan. Još sam razuman…

Petak, 20. novembar…

Nisam pisao u Ured za patente, došao je njihov agent da mi donese potvrde i rekao sam mu, lično, svoje naume. Rekao je da žali, ali da se termini ne mogu pomijerati s obzirom da su kongresmeni iz oko 20 saveznih zemalja jedva uskladili termin. Otišao sam do Vodopada i rekao svojim momcima da okrenu turbine i da čekaju na moj poziv, sutra, spremni.

Ja sam odlučio da čovječanstvu darujem ono što mu pripada i vraćam se u Evropu, Tebi, Majko. Vlade zemalja su iste ovdje kao i kod kuće. Shvatio sam, sad, na kraju, da je čovječanstvo zavisno o vladama i da pojedinac ne može sam promijeniti svijet. Ali onaj čudan glas me brine. Znam da nešto znači i da ima veze s Tobom, s mojim eksperimentom, s nečim transcedentalnim …

Subota, 21. novembar…

Draga Majko, sutra polazim u Jugoslaviju. Gospođica Nora je otišla po mom nalogu u Lučku kapetaniju i obezbjedila mi kartu do Lisabona, odatle idem vozom do Ciriha, pa onda direktno do kuće. Računam da mi treba oko deset dana, ili dvije nedelje, najviše.

Danas sam ušao u Kongresnu zgradu i na sjednici Senatora zamolio za par minuta pažnje. Nije im bilo po volji, ali dozvolili su mi. Tražio sam telefon i da me spoje s laboratorijom na Nijagarinim vodopadima. Momci su na moj nalog pustili turbine u pogon i Kongresna sala se obasjala mojom strujom, deset puta jačom od obične, upravo onako kako sam i najavio. Nisu me interesovale njihove reakcije uopšte. Izašao sam odmah napolje, jer nisam ovo radio za njih već za čovječanstvo. Samo sam u momentu kad sam pogledao svjetiljku i čekao da “moja” bežična struja dođe s turbina, osjetio da nisam ja tvorac ovog sveg.

Osjetio sam da je neko ili nešto nosi od Nijagare do Kongresne sale i da je u tom zakonu koji sam smatrao “svojim” otkrićem, nešto što je oduvijek postojalo, a da je, samo, meni dato nadahnuće da to uokvirim i čovječanstvu objasnim.

Umjesto sreće i trijumfa, pojavila se neka praznina. Shvatio sam da sam nešto veliko u životu propustio. Nešto kao da sam izostavio, kao da nisam nešto ponuđeno spoznao. Neka formula je bila tako blizu moje spoznaje, a ja je nisam našao ili nisam htio da je nađem. To ima veze s onom maurskom tužbalicom, siguran sam, sad…

Nedjelja, 22. novembar…

Ovo pismo nećeš nikad dobiti, Majko. Ne znam zašto ga pišem Tebi koja ga više nikad pročitati ne možeš… Nek ti je lahka zemlja, Majko i oprosti mi što su me moji putevi odveli od Tebe, pa ti ne mogu doći ni na sahranu. Čitam telegram s viješću o tvojoj smrti i prezirem ljude koji nisu bili spremni još prije dvije godine da shvate da struja može da se prenese i bez žica. Sad su, evo, vidjeli da može, ali, opet je neće znati vijekovima koristiti, jer neko je spalio moju laboratoriju u centru grada do temelja, sa svim spisima i nacrtima. Rekli su mi da se sumnja na gospodina Edisona.

Tako sam ravnodušan da ne prepoznajem sam sebe. Prije bih se, možda i jadao, ali sad više ne jer znam, dobro, da neko ionako sve to drži pod kontrolom i da je “moje” otkriće još prerano došlo za čovječanstvo. I, ustvari, ono uopšte nije “moje”. Znam da to neko nadzire sve i da ima plan, pa sam zato, možda i ravnodušan.

Moj brod za Lisabon polazi u 11 sati. Kola me napolju čekaju.

Ovo pismo ću položiti na tvoj grob, kad stignem na naše seosko groblje. Sad vjerujem u ono što nikad nisam, da sam tamo, negde, još uvek “Ti” i da tvoj život NIJE zauvijek prestao. Sad mi je i žao što nisam htio nikad da se družim s Turcima jer su oni iste onakve tužbalice pjevali kao ona iz mojih praskozorja. Sad se sjećam da su oni znali mnogo više nego ja o svim ovim stvarima koje, tek, sad, spoznajem.

Zalud moje godine provedene u nauci, kad ona bijaše jalova. Moli, tamo, za mene, Majko, ako možeš, tom maurskom tužbalicom za izgubljenu dušu svog sirotog neukog sina…

Nikola Tesla

Izvor: http://globalcir.com/vest/54

3 thoughts on “POSLJEDNJE PISMO NIKOLE TESLE MAJCI

  1. dudaelixir kaže:

    O, boze, sto mi ga je zao. Koliko mnogo je ostavio covecanstvu a bio je tako tuzan, skroman, usamljen i, cini se, rodjen u pogresno vreme.

  2. agroekonomija kaže:

    Da, očigledno je da se rodio u pogrešno vreme.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s